Ovih dana puno sam razmišljao o AI-u u književnom prevođenju. Naravno da nisam jedini. To je velika tema među književnim prevoditeljima diljem svijeta. Nedavno je Europsko vijeće udruga književnih prevodilaca (CEATL) provelo istraživanje među prevoditeljima upravo na ovu temu. Također, glavna tema ovogodišnje međunerodne konferencije Europske platforma za književno prevođenje (PETRA-E) bila je upravo kreativno prevođenje u doba AI-a.

Pitaju se dakle mnogi prevoditelji, a tako i ja, hoće li nam AI uzeti posao i treba li ga uopće koristiti. Ukratko, moje mišljenje je da AI hoće uzeti posao nekim prevoditeljima i već ga uzima, ali da nije došao kraj ljudskim prevoditeljima jer AI zbog razloga koje ću niže iznijeti, po mom mišljenju naprosto ne može zamijeniti čovjeka u prevođenju. Svoje mišljenje pokušat ću obrazložiti na najlakši mogući način - analogijom. Znamo da analogije inače nisu dobre za obrazlaganje, osim u jednom slučaju. Najbolji (i zapravo jedini opravdani) use-case za analogiju jest didaktička i konceptualna vizualizacija. Analogija se primjenjuje kada slika služi kao “skela” (scaffolding) za razumijevanje nečega što je apstraktno, nevidljivo ili tehnički složeno.

Za sada ću se kloniti argumentacije o etičkoj ispravnosti LLM-ovog znanja o milijunima autorskih tekstova. I ljudski prevoditelj, bez obzira na to što se ne može mjeriti u količinama s ChatGPT-om ili Geminijem, svoje poznavanje jezika temelji i na čitanju knjiga na tom jeziku. Je li neku od tih knjiga na svoj čitač prevoditelj skinuo s etički upitnih repozitorija, je druga tema, zar ne?

Arthur C. Clarke o teškoćama u razumijevanju

Razmišljajući dakle, pala mi je na pamet zgoda iz Clarkeovog djela koja zorno govori o izmicanju razumijevanja. I opet ću reći, s punim razumijevanjem da su analogije zapravo slikovite paralele i kao takve nisu svemoćne u argumentaciji, uzeo bih ipak tu zgode kao analogije za objašnjenje što ja mislim da AI može a što ne.

U kultnom Clarkeovom romanu 2001: Odiseji u svemiru, vanzemaljska inteligencija za astronauta Davida Bowmana rekonstruira hotelsku sobu u stilu francuskog klasicizma. Za njih je to “Ljudsko stanište” — tehnički besprijekorno kopirano iz zemaljskih TV signala. No, soba je u svojoj funkcionalnosti i doživljaju promašena; inteligencija koja ju je stvorila posjedovala je sve podatke, ali niti mrvicu ljudskog, proživljenog konteksta. Soba je izgledala točno, ali se u njoj osjećala hladnoća potpune nerazumljivosti.

Što AI uistinu radi kada “prevodi”?

Moderni veliki jezični modeli (LLM-ovi) raspolažu sa stotinama milijardi parametara. Oni pretražuju eksabajte tekstova, prepoznaju uzorke i generiraju gramatički besprijekorne rečenice brzinom koja ostavlja bez daha. No, unatoč toj fascinantnoj statističkoj snazi, AI ne obavlja prijelaz iz značenja u značenje, nego prijelaz iz uzorka u uzorak.

AI je poput Clarkeovih vanzemaljaca: posjeduje golemu bazu podataka (u Clarkeovom slučaju to su bili TV emisije), ali mu izmiče kontekst izvornog govornika. Dočim u prevođenju, kontekst nije samo popis riječi iz rječnika i njihovih parova u drugom jeziku — kontekst je akumulirano ljudsko iskustvo.

Četiri razine konteksta koje AI ne može automatski dosegnuti

Zašto povećanje broja parametara ne može automatski premostiti jaz prema autentičnom prijevodu? Zato što se ključne razine značenja ne nalaze u samom tekstu, već ga transcendiraju.

1. Kulturni implicit i “soba Luja XVI”

Kada prevodimo frazu, idiom ili stilski obojenu rečenicu, mi ne prevodimo samo riječi — prevodimo povijest, podtekst i asocijacije. AI može nepogrešivo identificirati stilski registar, ali često “promaši stoljeće” ili ton jer ne razumije zašto je autor odabrao baš taj izraz. U nedostatku konteksta iza samog teksta (čovjeku treba udobna i lijepa soba), on će ishalucinirati output (sobi ništa ne nedostaje osim što je Bowmanu u potpunosti strana).

Prevoditelj s ljudskim iskustvom prepoznaje ironiju, nostalgiju, kulturalne odrednice ili podsmijeh koji se kriju u pottekstu, dok ih algoritam shvaća na razini uzorka i prijevod se svodi na najveću vjerojatnost, a ne na iskustvenu sigurnost u značenje.

2. Kontekst izvornog govornika (Nativna intuicija)

Jezik je živi organizam koji se mijenja kroz mikro-zajednice, generacijske pomake i prešutne dogovore govornika. Nativni govornik u stotinki sekunde osjeća kada rečenica zvoni “tuđe” ili “drveno” ili totalno izvan vremena, iako je po svim pravilima sintakse točna. LLM funkcionira na temelju najčešćih vjerojatnosti (statističke prosječnosti). Upravo zato njegovi prijevodi često zvuče glatko, ali bezlično — gubi se autorski glas, ona specifična “pukotina u stilu” koja književno djelo čini živim.

3. Proživljeni kontekst i utjelovljeno iskustvo (Embodiment)

Da bismo neki tekst točno prenijeli, često moramo razumjeti fizičko i emotivno iskustvo: osjetilni doživljaj prostora, strah, ljubav, prolaznost vremena ili specifičan humor. Algoritam nema tijelo, nema sjećanja i ne poznaje smrtnost. Kada AI prevodi stihove ili filozofski esej, on rekonstruira strukturu bez razumijevanja osjećaja koji je tu strukturu stvorio.

4. Implicitno znanje o tome koji prijevod je ispravan

Na neki način, ovdje se zrcali Humeov zakon, filozofsko načelo preka kojem se iz činjeničnih tvrdnji o tome kakvo stanje stvari jest ne može logički izvesti normativna tvrdnja o tome kakvo ono treba biti. Strojno prevođenje radi isključivo na razini činjeničnog opisa jezika (statistika, vjerojatnost, uzorci). LLM zna kako ljudi inače pišu (činjenično stanje – jest). Međutim, stroj ne razumije implicitnu normativnost – društvena pravila, kulturni bonton i moralna očekivanja koja čitatelj ciljnog jezika podrazumijeva kao pravilo ponašanja (kako se u trenutku „treba” izraziti).

Prevođenje je ljudski pothvat čovjeka kojem ljudsko nije strano

Priznati ograničenja AI-ja ne znači odbaciti njegovu vrijednost. Baš suprotno: kao što suvremeni književni i specijalizirani prevoditelji već danas pokazuju uz velike ograde koje su iznijeli na gore navedenim istraživanjima, konferencijama i manifestima, AI može poslužiti prevoditelju kao jedan od alata u alatnom lancu. Vjerujem da svaki prevoditelj dobro zna koliko automatsko prevođenje može pomoći, a koliko tek odmoći. Zato, konačni čin prevođenja ostaje duboko ljudski pothvat. Prevoditelj je netko tko razumije jezik s kojeg prevodi, ali i kontekst teksta s one strane statističke vjerojatnosti za odabir riječi, sintagme ili rečenične konstrukcije, te na kraju, samog tona u ciljanom jeziku. Istovremeno razumije govornike jezika na koji prevodi, svoje čitatelje, i što njima zvuči ispravno ili strano, bez obzira na gramatičku i semantičku ispravnost. Ljudski bi prevoditelj pripremio drugačije stanište za Bownama. Naravno, opet ostaje pitanje bi se njemu to stanište svidjelo.

Broj parametara može rasti do beskonačnosti, ali kontekst ljudskog života, a literarna djela dio su tog konteksta, ostaje domena koju može prevesti samo — čovjek.