URUPIUZEMLJIŽIVIOJEHOBITTONIJOBILAGADNAPRLJAVAVLAŽNARUPAPUNA OSTATAKACRVAISLUZAVAVONJAALINISUHAGOLAPJESKOVITARUPAUKOJOJSE NEMANIŠTOJESTINIGDJESJESTIBILAJETOHOBITSKARUPAŠTOZNAČIDAJEBILAU DOBNA
Kako ide čitanje?
Ako vam se zavrtjelo u glavi od ovog teksta iznad, niste jedini. Ovaj vizualni zid od slova nije nikakav pokvareni kod, nego dosljedan prikaz kako su stari Grci i Rimljani zapisivali svoje najvažnije misli, zakone i epove. Tehnika se zvala scriptio continua — neprekinuti niz majuskula (velikih slova) bez razmaka, točaka, zareza, pa čak i bez prijeloma redaka između riječi.
U to vrijeme tekst se nije čitao u tišini, prelijetanjem očiju kao što danas čitate ovaj post. Scriptio continua prisiljavala je čitatelja da tekst analizira naglas, oslanjajući se na ritam, gramatiku i kontekst kako bi uopće razmrsio gdje završava jedna riječ, a počinje druga. Čitanje je bilo fizička, zvukovna i misaona vještina.
Kao književni prevoditelj, svakako se pitam kako bi bilo prevoditi takve tekstove. Bez vizualnih sidara koje nude velika početna slova, interpukcija, razmaci i novi redovi, dosezanje smisla teksta sasvim je novi sport. A onda još prijevod.
Povratak antiknog koncepta u modernim minifierima
Fast-forward u 21. stoljeće: jesmo li zaista ostavili taj koncept u povijesti?
Jučer sam baš analizirao ovu web stranicu kako bih optimizirao njene performanse. Jedna od prvih stvari koji mi je analitički alat predložio bila je upotrebaHTML, CSS i JavaScript minifiera. Radi se naime o alatima koji iz koda koji ide na živi sajt bespoštedno izbacuju sve prazne redove, razmake i komentare. Računalu i pretraživačkim robotima ne treba vizualna elegancija ni “human readable” format — minificirani kod je lakši, brže se prenosi kroz mrežu i procesor ga čita bez zastoja.
Tako je moj uvodni CSS za stiliziranje stranice iz lijepog bloka kojeg čak i oni koji ne razumiju kod mogu pročitati,
:root {
--bg-color: #F8F5F2;
--text-color: #3D3D3D;
--heading-color: #1A1A1A;
--accent-color: #008080;
--accent-color-hover: #006666;
--border-color: #E0DCD7;
--heading-font: 'Playfair Display', serif;
--body-font: 'Lato', sans-serif;
}
pretvoren u nešto ovako:
:root{--bg-color:#f8f5f2;--text-color:#3d3d3d;--heading-color:#1a1a1a;--accent-color:teal;--accent-color-hover:#066;--border-color:#e0dcd7;--heading-font:'Playfair Display',serif;--body-font:'Lato',sans-serif}
Minifieri koda rade dakle potpuno istu stvar koju su stari Grci radili na papirusu: izbacuju vizualni višak radi maksimalne učinkovitosti medija.
Skupocjeni papirus i zaboravljena vještina čitanja
No, postoji jedna ključna kulturalna razlika.
Pergamena i papirus bili su neopisivo skupi i teški za izradu. Svaki centimetar praznog prostora bio je protraćeni kapital. Ta materijalna oskudica prisilila je njihovu kulturu da razvije duboku vještinu aktivnog čitanja i dešifriranja. Čitatelj je morao uložiti trud da bi izvukao smisao. Tako su svoju komociju žrtvovali zbog optimiziacije prostora, ali pritom i razvili vještinu koja nam ne bi loše došla danas kada tekst i njegovo razumijevanje stoje u sasvim drugačijim odnosima.
Izobilje piksela u dobu umjetne inteligencije
Danas živimo u suprotnoj krajnosti — u eri digitalnog izobilja gdje je prostor doslovno besplatan. To se posebno vidi u dobu generativne umjetne inteligencije. AI modeli ne štede na novim redovima, alinejama, a pogotovo ne na pametnim navodnicima i em-dash povlakama (—) koje meko raslojavaju rečenice u lako probavljive zalogaje. Generiramo planine teksta koji je vizualno savršeno formatiran, ali često siromašan dubljim značenjem. A ako je napisan na drugom jeziku koji recimo nabadamo, kao ja Talijanski, zašto bih se trudili dešifrirati o čemu se radi, kada negdje uglu stoji “prevedi” i AI uskoči.
Dok su stari narodi u nedostatku resursa brusili vještinu razumijevanja i koncentracije, mi u izobilju resursa polako gubimo sposobnost dubokog i strpljivog čitanja ali i prevođenja. Minifikaciju smo prepustili strojevima, a nama je ostao beskonačni, super-formatirani scroll.