Naišao sam na jednu zanimljivu trilemu o tome kako prevesti sintagmu “contemptible fraud” - naravno kao “prezira vrijedna prijevara”. Onda mi je palo na pamet da, budući da glas ê (jat) reflektira dugi slog, pravilnije bi bilo pisati “prijezir”. Dakle imali bi “prijezira vrijedna prijevara” - što mi je nekako, kako bi Englezi rekli, “mouthful”.
S riječju “vrijedan” smo nekako došli do konsenzusa da se tako piše, pa sam je preskočio.
Ostala je “prijevara” koja, ovako na prvu, a i provjerom na HJP, ima kratki refleks ê, i time bi “ispravniji” oblik pisanja bio “prevara”. Dakle, “prijezira vrijedna prevara” bi bio “najispravniji” način.
Ostao sam dakle na ovim alternativama, podsvjesno ignorirajući “prezira vrijednu prevaru”:
“Prezira vrijedna prijevara” - ovako sam prvo preveo pa sam išao čačkati mečku.
“Prijezira vrijedna prijevara” - ovako je ispalo kad sam se sjetio da treba provjeriti refleks ê za prvu riječ - koji je dugi.
“Prijezira vrijedna prevara” - ovako je ispalo kada sam provjerio refleks za treću riječ koji je kratak.
Prvo sam pročitao tiho, a onda i naglas sve tri varijante, pa se odlučio za prvu iako su u njoj čak dva druga izbora. “Prezira vrijedna prijevara” it is. Ili je možda ipak bolja “prezira vrijedna prevara” 😱
Ponekad se eto, uz konzultaciju pravopisa, naravno :), u pisanju (a time i književnom prevođenju) služimo, kao krajnjim mjerilom, onim “zvukom” kako nam neka sintagma “zvoni u glavi”.