Mnogo godina sam profesionalno proveo u informacijskom sektoru u kojem je, bez obzira na starost (senioritet :)) ili “rang” sugovornika, uobičajeno neformalno obraćanje - sa “ti”. Dogodilo mi se tako da sam kao novopridošli zaposlenik u jednoj velikoj kompaniji sa više stotina zaposlenih na uredskoj zabavi upoznao direktora IT odjela, gospodina sigurno dvadeset godina starijeg od mene, kojem sam se obratio sa “vi”, a na što se on malo uvrijedio i rekao da smo “na ovom katu” - misleći pri tome na IT odjel koji je i sam brojao preko sto ljudi, svi na “ti”. Na kraju krajeva, to je ipak “Aj ti”, a ne “Ajte vi” - našalio se direktor. Šalu na stranu, ono što u svakom društvenom odnosu određuje “pravila” obraćanja je upravo kontekst. U konekstu hrvatske IT zajednice, zaista je neobično među kolegama bez obzira na dob ili status u tvrtki, čuti obraćanje s “vi”.

Prevodiilačke muke po “ti” i “vi”: Kako riješiti dinamiku odnosa u jeziku

Međutim, kada iz dinamičnog, neformalnog svijeta IT-a zakoračite u prostranstvo književnog prevođenja, taj isti kontekst postaje neusporedivo slojevitiji, suptilniji i podložniji interpretaciji. Engleski jezik – sa svojim univerzalnim, sveprisutnim “you” – prevoditelju na hrvatski jezik u startu postavlja svojevrsnu zamku. Dok izvornik elegantno briše granicu između formalnog i intimnog, hrvatski nas jezik neumoljivo tjera na izbor: hoćemo li nekome reći “ti” ili “vi”?

U prevođenju kompleksnih romana, gdje se likovi razvijaju, mijenjaju i gdje se vremenske linije isprepliću, ta odluka nikada nije samo gramatička. Ona je čisto psihološko i sociološko nijansiranje likova.

Upravo s takvom dilemom susreo sam se prevodeći odnos između Joshue i Blaira u romanu No Enemy But Time Michaela Bishopa.

Kako u hrvatskom jeziku uspostaviti distancu, poštovanje i bliskost među likovima koji dijele specifičan, višeslojni odnos – i postoje li u samome tekstu kontekstualni tragovi koji nam jasno diktiraju smjer?

Tekstualni tragovi i dinamika moći: Dob, status i kronologija odnosa

Kada u engleskom tekstu nemamo eksplicitno naveden prelazak na “first-name basis” (što je u anglosaksonskoj kulturi jasna granica prelaska na “ti”), prevoditelj mora postati detektiv. Tragovi leže u podtekstu, dobi likova, društvenom statusu, ali i samom tonu njihovih dijaloga.

U slučaju Joshue i Blaira, kontekstualni tragovi u romanu postavljaju vrlo jasnu, ali istovremeno i fascinantno asimetričnu dinamiku:

1. Znaju se i prije upoznavanja - kronološki paradoks

Zahvaljujući narativnoj strukturi romana, čitatelj, a i prevoditelj ako nije stigao pročitati roman od 400 kartica prije samog čina prevođenja, prisustvuje razgovorima između Blaira i Joshue koji su se, unutar unutrašnjeg vremena lika ili kronologije priče, odvili prije njihova formalnog susreta u “stvarnosti”.

Kada se “konačno” formalno upoznaju na skupu gdje Blair drži predavanje, riječ je o službenom, javnom okruženju. Zbog toga je formalno “vi” pri prvom susretu s Blairove strane bio jedini prirodan izbor. Blair se obraća nepoznatom čovjeku iz publike, održavajući akademsku i društvenu distancu.

No, kako radnja ide dalje (i natrag), shvaćamo da među njima postoji dublja, gotovo sudbinska povezanost. Blair ubuduće — i u retrospektivnim slojevima priče — preuzima ulogu mentora, starijeg autoriteta i čovjeka koji Joshuu vodi i usmjerava. Zbog te prirodne superiornosti po dobi i statusu, Blairovo prelazak na “ti” prema Joshui zvuči sasvim prirodno: to je “ti” koje profesor upućuje studentu, mentor svom štićeniku ili stariji kolega mlađem.

2. Joshua i asimetrično poštovanje: Zadržavanje “vi”

Možda najzanimljiviji prevodilački izbor u ovom odnosu leži u Joshuinu stavu. Unatoč tome što je Joshua sklon podbadanju, provokacijama i šaljivom tonu prema Blairu, donio sam odluku da Joshua kroz čitav roman zadrži formalno “vi” prema Blairu.

Zašto? Zato što humor i podbadanje ne moraju nužno značiti gubitak poštovanja. U hrvatskom jeziku i kulturi, zadržavanje “vi” prema starijem profesoru ili mentoru, čak i kada s njim zbijate šale, stvara izuzetno bogatu karakternu crtu:

  • Generacijski jaz: Blair je čovjek od autoriteta, profesor s godinama i iskustvom iza sebe.
  • Karakterizacija likova: Joshua time pokazuje da, bez obzira na svoju drskost ili ironiju, priznaje Blairovu intelektualnu i životnu nadmoć.
  • Izgradnja tona: Asimetrično obraćanje (Blair na “ti” – Joshua na “vi”) stvara sjajnu dramsku tenziju u dijalozima. Šala izrečena uz formalno “vi” često zvuči bistro, oštrije i intelektualno superiornije nego kada se izgovori na puko “ti”.

Evo jednog izvrsnog mjesta u romanu gdje vidimo upravo tu dinamiku.

“Poprilično si popio, čini mi se. Smeta li ti ako te pokušam stići?”

“Zašto?”

“Ah, Joshua, pa zbog proslave.”

“Čega? Činjenice da sam potpuno potopio vašu teoriju …”

Zaključak: Prevoditelj kao režiser odnosa

Dok je u IT odjelu pravilo jednostavno — svi smo na “ti” jer dijelimo istu “razinu” — u književnosti je pravilo da pravila nema, ali postoji logična dosljednost.

Odluka da Blair na početku koristi “vi”, a kasnije pređe na “ti”, dok Joshua do kraja ostaje na “vi”, nije bila samo tehničko rješenje prevodilačke dileme. Bilo je to prevođenje podteksta. Time je u hrvatskom prijevodu sačuvana nevidljiva nit autoriteta, poštovanja i bliskosti koju je engleski tekst nosio pod krinkom svog jednoobraznog “you”.

A upravo u tim nevidljivim nijansama leži sva ljepota i čar književnog prevođenja.