Kad sam bio treći ili červrti razred osnovne škole, na satu hrvatskog jezika imali smo zadatak napisati sastavak pod naslovom: “Jutro u našem gradu” (točnog naslova se ne sjećam, ali bilo je nešto u tom stilu). Razrednica nam je dala i prvu rečenicu koja je išla otprilike ovako: “Svanulo je tmurno i prohladno jutro.” - valjda je bila jesen, pa je bilo prigodno da jutro bude takvo. Otatak sastava bio je na našoj kreaciji da ga napišemo kako hoćemo. Kada je došao red na ocjenjivanje, nastavnica me je ljutito prozvala pred cijelim razredom i počela čitati moj sastavak. “Svanula je oblačna i hladna zora.” I tu je stala, ja sam se eto našao promijeniti uvod. Pitala me zašto sam to napravio, a ja sam odgovorio da jednostavno nisam mogao napisati isti uvod. Jednostavno nisam mogao. Ne sjećam se koju sam ocjenu dobio iz sastavka, odnosno nisam ni jednu brojčanu jer tada smo imali opisne ocjene. A razrednica je bila među prvima koja je primijetila moj književni talent. Sjećam se da je opisno ocjenjujući moje literarne sposobnosti, u moju školsku knjižicu s listovima od plavog raster papira, bila napisala da su moje rečenice krležijanske. Tada je cijela moja obitelj, a i ja sam, to doživjela kao veliku pohvalu. Danas znam da se nekad u naizgled bezazlenom izboru riječi može skrivati lagana ironija. Moje rečenice vjerojatno su bile nekad malo preduge za praćenje, nisu ni danas bolje, pa je razrednica odlučila “pohvaliti” moj stil tako da tek poznavatelji jezika i opće kulture, mogu u toj pohvali vidjeti kritiku da bi rečenice ipak mogle biti malo kraće, imaju li glavu i rep ili ne.
Sjena krležijanskog ključa
Taj moj davni školski neposluh nije bio stvar puke tvrdoglavosti ili želje za isticanjem. Bio je to, shvatit ću to znatno kasnije, spontani ljudski otpor prema zadanom uzorku. U trenutku kada sam “tmurno i prohladno jutro” preveo u “oblačnu i hladnu zoru”, nesvjesno sam odbio poslušnost diktatu zajedničkog koda. Razrednica je u tome, uz blagu dozu pedagogeuske ironije, prepoznala krležijansku težnju ka višku teksta i razbijanju zadanog kalupa.
Danas, desetljećima nakon te plave školske knjižice, svijet je stvorio strojeve koji čiji otpor prema klišeju je nešto drugačije prirode. Oni ne mijenjaju rečenicu zato što jednostavno ne mogu napisati istu kao i svi drugi, ali je pišu vodeći se čistom statistikom i matematičkom vjerojatnošću.
Kriptografija ljudskog inata
Suočena s problemom kojega ne bi ni bilo da nam pisanje, posredstvom AI_a, nije postalo “lakše” nego ikada, danas isti taj AI u sam tekst koji piše tka tragove njegovog stvoritelja (pun intended). Dok su stari učitelji autentičnost tražili u odstupanju od pravila — u toj jednoj predugoj, barokno isprepletenoj rečenici ili neposlušnom sinonimu — suvremeni algoritam vodeni žig ostavlja na sasvim suprotan način. On svoju prisutnost ne objavljuje kroz stilsku bujnost, nego kroz “tajni”, nevidljivi ključ koji upravlja izborom riječi.
U romanima poput Ecovog Ime ruže ili detektivskim pričama Arthura Conana Doylea i Edgara Allana Poea, tajna poruka ili dokaz autorstva često nije u onome što je napisano, nego u strukturi izbora. Autor koristi “rešetku” ili šifrirani ključ — npr. uzima svako treće slovo u prvom odlomku ili točno određene sinonime na svakoj stranici kako bi sakrio poruku. Površinski tekst govor
Danas, sljedeći nevidljivi kriptografski akrostih, Claude svoje autorstvo enkodira u samom tekstu koji tada postaje vlastiti ključ i vlastiti otisak prsta. Da je moja razrednica onda imala Claudea, u mojoj “oblačnoj i hladnoj zori” ne bi tražila krležijanski duh, nego bi mu dala da izmjeri vjerojatnost s kojom se riječ zora pojavila na mjestu gdje je moralo stajati jutro.
Između ironije i autorskog otiska
I tu se krug na neobičan način zatvara. Ono što je u mom djetinjstvu bila nesvjesna stilska diverzija, u doba umjetne inteligencije postaje temeljno pitanje autentičnosti. Kada čovjek piše, njegov “vodeni žig” nije skriven u kriptografskom ključu koji mu je netko drugi zadao; njegov je potpis upravo u tome što ne može pristati na zadani algoritam. U izboru da produži rečenicu izvan granica školske gramatike, da u nju natisne više slika nego što stane u jedan prozorčić i da umjesto očekivane riječi utakne onu koja mu u tom trenutku više zvoni.
Moje rečenice možda i danas znaju biti zericu preduge, vode uokolo u rukavcima upitne svrhe, baš kako je to moja razrednica diskretno i primijetila. No u svijetu u kojem je produkcja klišeja skalirala do neslućenih razmjera, taj watermark enkodiran u našim prstima djeluje kao jedini preostali dokaz da s druge strane papira — ili ekrana — još uvijek netko diše, griješi i odbija napisati onako kako se piše.